08

srijeda

veljača

2012

Ja znam da takvi ljudi ne postoje!

Nisam zurio da stignem do klupe...
Bio sam zadovoljan danom, uzivao sam u njemu... U sebi, takodje...
Znate one dane kad vam je sve potaman? Kad sumirate sta ste uradili u zivotu, kad pogledate trenutni polozaj i osjetite zadovoljstvo. Kad ste zadovoljni svojim uspjesima, odnosom prema svijetu, prema ljudima... Jednostavno idete kroz zivot kako treba i sa svima ste na istoj visini, sve gledate ravno u oci!
E pa danas je taj dan!!!
Razgovor sa prijateljem ce ga kompletirati, sa njim se moze razgovarati na drugaciji nacin, nacin na koji mozete razgovarati sa malo osoba, nacin na koji razgovaraju "posebni" ljudi. Pa sto da ne kazem!?
Ja i jesam nesto posebno!
Te misli su me vodile dok sam prolazio pored hotela, otvara se vidik, poznata slika, klupa... PRAZNA!
"E, bas si nasao dan da se ne pojavis!" promrljao sam sebi u bradu
Ma nema veze, sjescu sam, zapaliti cigaretu, gledati more, razmisljati, uzivati...
Bio sam na dva koraka od klupe kad sam primijetio cudan prizor!
Moj prijatelj je klecao na vlaznom pijesku, kopao mali kanal a iza njega je stojao djecak od svojih cetiri ili pet godina sa nekoliko kamena u rukama i koliko sam mogao da primijetim o necemu su zucno raspravljali, sto sam mogao zakljuciti po pogledima koje je moj prijatelj hitro bacao prema djecaku koji je stajao iznad njega, odmahivao glavom i pokazivao kamen koji je drzao u ruci!
Mislim da se moje cudjenje moglo vidjeti kilometrima daleko! Sta se, za milog boga, ovdje desava?!? Prilazio sam polako ocekujuci da se svakog trena ova nadrealna scena jednostavno rasprsne pred mojim ocima kao balon od sapunice.
Prisao sam i zamuckujuci upitao: "Ma sta je to? Sta to radis? Jesi li ti..."
"Kopam kanal,eto sta radim! Mora se iskopati kanal ako mislim da zastitim kucicu od vode!" Odgovorio mi je nervoznim glasom, covjek koji nikad nije bio nervozan, nikad povisio ton, nikad... nikad....
Najezio sam se! Pa on je poludio! Dugo se suzdrzavao i sada je jednostavno pukao!
"Kakvu... Kakvu kucicu? Ciju kucicu?"
Odjednom je prekinuo sa kopanjem i pogledao me kao da sam ja lud!
"Pa, ovu kucicu!" rekao je i pokazao rukom na cetiri betonska bloka postavljena u obliku kvadrata. "Moj drug je dobio zlatnog retrivera i treba mu kucica. Poznato je da retriveri vole vodu pa je odlucio da je napravi ovdje a ja sam iskopao kanal da mu more nebi ulazilo u kucicu jer kakva korist od nje ako ga talasi budu kvasili?!"
Na to se ukljucio djecak: "Ali talasi ce ulaziti u kucicu ako ne napravimo zid..."
I tada se nastavila prepirka koja se dogadjala dok sam dolazio i koju sam ocikledno ja malo prekinuo.
"Vec sam ti rekao! Ne moze ulaziti jer sam iskopao kanal, voda ce uci u kanal i ne moze doci do kucice! Zid ti ne treba."
"Voda ce napuniti kanal a onda ce uci u kucicu a i kucica je prevelika!" - nastavio je djecak suskavim glasom i za razliku od mog prijatelja on je bio prilicno smiren, kao i svi ljudi koji su sigurni u ono sto govore " zato moramo napraviti zid ispred kucice."
Ta recenica je mog prijatelja natjerala da opet prekine sa kopanjem i da ponovo pocne da objasnjava: "Rekao sam ti, tvoj pas je sada mali ali ce porasti, psi brzo rastu, i kakva korist onda od male kucice? A nema potrebe da pravimo zid, kanal je dovoljan a i ako napravis zid on onda nece vidjeti more, i sta onda da se radi?"
" Zato sam i nasao ove male kamencice preko kojih moze gledati u more a talasi nece ulaziti u kucicu." nastavio je djecac istim tonom.
Ja sam taj razgovor pratio otvorenih usta, zbunjen, bez glasa... Vjerujem da bi me Marsovci manje iznenadili! A onda sam poceo da se smijem, mahnuo sam rukom, zavritio glavom... "Imam obaveza u firmi kad zavrsis KUCICU mozda mozemo popiti kafu negdje a usput mozes i pogledati cijene crijepa ako se odlucis da postavis i krov! Pozdrav..."
Otisao sam uz smijeh dok su me njih dvojica cudno gledali.
E pa taj me covjek ne prestaje iznenadjivati. Sta sad ovo znaci? Shvatam da se zaigrao i da je zelio biti interesantan djecaku ali je pretjerao! Covjek u tim godinama, uprljan pijeskom do vrata, i toliko uzivljen u igru da dozvoli sebi da se iznervira zbog cetiri cigli i kanalica... Nevjerovatno! I on se cak i prepire s djetetom braneci svoju suludu teoriju o talasima, kucici, pogledu na more... Ma daj!!! Niko se ne moze toliko uzivjeti!
Sad sam se ja iznervirao, nije mi vise bilo smijesno, to su gluposti! Stao sam, izvadio cigaretu, pocelo me nesto cupati po unutrasnjosti stomaka, okrenuo sam se i pogledao prema plazi, prilicno sam odmakao ali sam jasno razaznao prizor, isto kao prije, on na koljenima, djecak iznad njega.
Prepirka i dalje traje... On je stvarno lud... Nema drugog objasnjenja...
Grcevi u stomaku su bili sve jaci... Nesto nije u redu sa tim prizorom. ON STVARNO PRAVI KUCICU ZA PSA! Odjednom mi je nestalo tla ispod nogu, sve se zavrtjelo, sjecanje je krenulo unazad bez moje volje! Trazio sam odgovor na jedno suludo pitanje koje je prema mozgu dolazilo direktno iz stomaka i donosilo neku potmulu bol, nicim realnim izazvanu... Kada sam ja zadnji put branio jedan djeciji stav sa toliko uvjerenja i zara? Kada sam ja zadnji put vjerovao u nesto tako mastovito kao sto je kucica za psa na plazi? Kada sam ja zadnji put bio tako nevin i vjerovao da pas moze stati u "kucicu" od cetiri cigle? Kada sam ja zadnji put stvarno mogao da "vidim" neku stvar iz svoje maste?
A onda me je osinulo pitanje koje nisam sebi zelio da postavim i ono je donijelo bujicu suza koje su mi linule niz obraze "Kada sam "odrastao" i pretvorio se u ovog odraslog covjeka sto ne vidi kucice za pse?"
Drzao sam ne zapaljenu cigaretu u ruci, stajao ukopan u mjestu, gledao u vrh svojih cipela i jecao kao da sam izgubio nesto najdraze u zivotu!
Zarko sam zelio da se vratim da ih zamolim da me nauce da ponovo vidim kucicu, da me prime kod sebe, da otjeraju ovu odvratnu slijepu osobu i vrate mi vid koji je nekada svijet gledao kroz sarene naocare.
Ali nijesam to uradio... Mozda me je bilo strah da me ne odbiju... Mozda ja to vise ne umijem... A mozda jos nisam spreman! Mozda nisam. Ali spremicu se ja! Oooo, jos kako cu se spremiti!
Bacio sam cigaretu i krenuo kuci. Nekako sam lakse udahnuo poslije suza, dublje. Mozda mi se ucinilo ali su boje oko mene bile jace...
Ne znam...

12

utorak

listopad

2010

Kako to on razmislja?

-Ja se stvarno trudim da ne povrijedim ni jednog covjeka na svijetu.
Morao sam se dotaci ove teme. Pricali smo neke neobavezne stvari, dotakli se politike, sporta, vremena... Svega po malo. Probao sam da prikrijem svoje stanje tog dana, da ne ispadne da se samo zalim i trazim pomoc od njega. On me nista nije pitao, mozda nije primijetio a mozda se pretvarao da ne primjecuje...
-Ne kazem da sam bezgresan i da mi to uspijeva ali se stvarno trudim, nije mi to cilj. Vjerovatno se zbog toga i razocaram u ljude vise nego ostali i dublje me zaboli uvreda koja mi se ne zasluzeno nanese!
-Sta ti se desilo, neko te povrijedio? Kada mi je postavio to pitanje, shvatio sam da je on svo vrijeme ocekivao da mu ispricam to sto sam u pocetku zelio da sakrijem. Ali mi nije ni bilo vazno, zelio sam da mu ispricam, da olaksam sebi.
-Radim dosta dugo u sadasnjoj firmi. Nije los posao, solidno je placen, nije monoton, ima mjesta za napredovanje a i volim to sto radim. Danas mi je, kao grom iz vedra neba, direktor kazao da je mom kolegi odbijena molba za unapredjenje na moje mjesto, jer su nas tokom posljednjih sest mjeseci(od kad je izrazio zelju da mu daju moje mjesto) uporedjivali i dosli do zakljucka da sam ja ipak veci poznavalac materije i bolje mogu odgovoriti radnim zadacima od njega.
-To ne bi bio problem, normalno je da covjek zeli bolji posao, da taj covjek nije i moj prijatelj osim sto mi je kolega. Druzili smo se i van radnog vremena, pili kafu zajedno, isli na utakmice... Taj covjek je dolazio da mu objasnjavam kako da bolje odradi posao koji mu je povjeren! A svo to vrijeme mi je radio o glavi! Ne mogu vjerovati kako sam ispao glup!
-Preostro sudis sebi. A i prema njemu si preostar.
-Preostar sam prema njemu?!? Ja sam preostar?! Prema covjeku koji mi se pravio prijatelj a pri tom mi pokusavao oteti posao! Ma, daj...
-Slazem se sa tobom da to nije lijepo ispalo ali probaj to da posmatras drugim ocima...
-Kroz zivot mozes ici na dva nacina. Tako sto ces se zakljucati, sto ces svakog kog upoznas gledati sa sumnjom i nepovjerenjm i stavljati ga na provjere i ispite da saznas sta misli, zeli li ti napakostiti i da li ti je iskreni prijatelj.
-Neces se truditi da ga stvarno upoznas, da shvatis njegove misli, njegove zelje, njegove strahove... Nikada neces znati da li je on dobra osoba jer ces uvijek vagati moze li te nekako povrijediti.
-Mozda je to sigurniji put kroz zivot i donekle bezbolniji ali sigurno i puno siromasniji, bez izazova i iscekivanja da se dogodi nesto lijepo vec zivot pun opreza i straha.
-Drugi nacin je da zivot shvatis kao gomilu lijepo zapakovanih poklona u kojima se kriju neke lijepe i neke ruzne stvari. Neke ce te razveseliti, neke rastuziti ali ce te svaka necemu nauciti, poslije svake ces nastaviti sa otvaranjem drugog poklona bogatiji za jedno iskustvo a ako uspijes sa osmjehom da posegnes za sledjecim poklonom i bez brige kakvo te iskustvo u njemu ocekuje zar to nece biti uspjeh? Zar to nece biti pravi nacin za hod kroz zivot? Novi dan, novi poklon, novo iskustvo...
-Vremenom te ta iskustva mozda mogu nauciti da te osoba koja te povrijedila mozda ne mrzi, mozda nije zla, mozda u dubini duse i nije zeljela da te povrijedi... Mozda je samo uplasena od svog poklona pa zeli da uzme tvoj koji si ti vec otvorio i vidi da taj nije toliko strasan...
-Mozda je ta osoba koju ti smatras podlom i pokvarenom, u dusi jos uvijek samo dijete koje se boji nepoznanice sutrasnjeg dana i bola koji mu on moze donijeti...
Ne sudi preostro, potrudi se da razumijes, mozda nije tako tesko oprostiti... Neki ljudi tesko podnose breme koje nam sudbina dodijeli...

04

ponedjeljak

listopad

2010

Ljubav mog prijatelja

-Kakav je to stidljivi poluosmijeh? Pitanje mi je postavljeno dok jos nisam ni sjeo kako valja.
-Izgledas kao covjek koji je potpuno zadovoljan sobom! Ili mozda grijesim...
-Pa, nije bas tako... Ne kazem da grijesis, srecan sam ali se ne moze reci da sam kompletno zadovoljan sobom.
-Takav osmijeh moze imati samo srecno zaljubljen covjek...
-Tu si u pravu, narocito poslije zadnjih dana koje sam proveo sa djevojkom. Zaljubljen sam cak i vise nego prije, ako je to uopste moguce, osmjeh mi ne silazi sa lica, vrijeme sa njom mi prolazi kao u nekom prelijepom snu ali imam osjecaj kao da jos nesto moram reci, kao da ne govorim nesto vazno... Ali ja se mozda i bojim da kazem sve sto zelim i mislim da nekom pogresnom rijecju ne prekinem taj san.
-Ako sam te dobro shvatio, bojis se da ne pretjeras u izjavama ljubavi, da to ne zazvuci otrcano ili kao klise?!
-Da, upravo to!
-Zar mislis da je zeni ili covjeku nekada u zivotu previse ljubavi? Mislis li da se iskrene izjave ljubavi, pa koliko god puta bile izrecene, mogu izlizati?
-Sta bi se desilo da kojim slucajem, iznenada, vise ne budete zajedno?
-Da li bi u tom slucaju svakoga dana prebacivao sebi da nisi dovoljno rekao, ucinio, obratio paznju? Da li bi u tom slucaju pomislio da se lljubavne izjave mogu potrositi?
-Vjeruj mi da se covjek najgore osjeca kada misli da nije uradio ili izgovorio sve sto je zelio kada je trebalo da to uradi. Kada se ujutro probudis pored voljenog bica i gledas ga dok spava, dok pokusavas da pogodis sta sanja u tom trenutku a pri tom se bojis da napravis i najmanji pokret da ne prekines taj san, savrseno znas sta treba da kazes... Dok gledas prvi pokret trepavica i otvaranje ociju, kad osjetis radost zbog toga sto su tog jutra te oci prvo tebe ugledale i sto su se zbog toga nasmijale, hoce li biti klise ako kazes da si najsrecnije stvorenje na svijetu? Kad se priljubis uz nju, kad pomirises kozu i kosu svoje voljene, hoce li biti laz ako kazes da je to najljepsi miris koji si u zivotu osjetio?
-Dok pijete prvu jutarnju kafu zajedno i dok je gledas kako se sprema za posao, je li fraza ako kazes da si ti savrseno srecan i da ne postoji mjesto gdje bi bio tako srecan kao tu?
-Nemoj toga da se bojis, dragi prijatelju. Neces pretjerati u izjavama ljubavi, njima se dusa hrani. Ponekad ti cak ni rijeci nece biti dovoljne, pa ces mozda tumarati za njom po stanu i pratiti je u stopu dok te ne pita zasto joj se motas oko nogu dok sprema veceru... Ne pokusavaj da objasnis, zagrli je nek osjeti ono sto ni najveci filozofi nisu mogli da objasne...
-Nemoj da te bude sram ako pozelis da je sakrijes od kise da joj se ne bi pokvasila frizura koju je namijestala spremajuci se za setnju sa tobom, tako sto ces je staviti ispod dzempera, ne ustrucavaj se da u prepunom kaficu zamolis za tisinu da bi cuo najljepsi smijeh na svijetu, i ne boj se da ce zvucati izlizano kad joj kazes "volim te" ma koliko puta ga budes izgovorio...

28

utorak

rujan

2010

Kako da pomognem?

Tog popodneva sam do klupe dosao potpuno iscrpljen i rastrojen, potpuno poljuljan i potresen nakon razgovora sa prijateljicom koju znam iz djetinjstva i koja mi je do detalja objasnjavala pakao kroz koji prolazi zbog razvoda.
Prvo zbog vijesti koja me je sokirala, a zatim i zbog nacina na koji zavrsavaju zajednicki zivot, dok sam ih ja smatrao za savrsen par koji zivi harmonican i miran zivot sa svojim sedmogodisnjim sinom, skoro bez i jednog problema u zivotu!
Naravno da je on moje stanje odmah primijetio jer ga nisam mogao sakriti a to mi nije ni bila namjera jer ako mi je ikada trebao razgovor, to je bilo sada...
-Sta ti se desilo? Upitao je tiho i zabrinuto...
-Odakle da pocnem... Moja draga prijateljica, koju znam tako reci od kad smo prohodali se sada razvodi. Ali nije problem u tome, puno se ljudi ne snadje u braku, ne bude zadovoljno sa bracnim drugom, razocara se u zajednicki zivot i razvedu se. Ali oni su do skoro bili savrseno srecni, njihova se sreca mogla vidjeti sa kilometra udaljenosti, imaju divno dijete, putovali su, izlazili zajedno, vodili su miran ali lijep zivot, zabavljali su se dvije godine prije braka, vjencali se i meni se cinilo da su presrecni!
-Juce je dosla do mene i saopstila mi je da se razvodi, da ga vise ne moze podnijeti, da vise ne moze da trpi njegovu samozivost i bezosjecajnost, da je i do sada trpjela zbog djeteta, da vjeruje i da je varao, da joj je zivot pretvorio u pakao, da je unistio... I jos gomilu strasnih stvari u koje sam jedva povjerovao... Nisam znao sta da kazem, kako da joj pomognem... Dugo je plakala, bilo mi je zao...
Dosta dugo je cutao i gledao ispred sebe a kada je progovorio, pricao je tiho, nekako ispod glasa, za njega nesvojstveno i ni jednom nije pogledao u mom pravcu.
-To je jedan od najtezih momenata u covjekovom zivotu. Tu ne mozes biti rjecit niti mozes reci ispravnu stvar. Oni su, ustvari djeca koja su se igrala ljubavi i braka. Te igre su igrali tjela i um, i bilo im je zabavno jer su mislili da je sve igra koju mogu prekinuti kad pozele ali njihove duse se nisu igrale, duse su se navikle jedna ne drugu... One su se spojile i pocele da funkcionisu kao jedna. Sada se tijela razdvajaju, um shvata gresku i zeli da nastavi dalje i on to moze! Ali problem je dusa koja se spojila! Sada se ona odvaja od necega sa cim je jedno, cijepa se i to stvara bol. Mozda najjacu koju covjek moze osjetiti jer nista ne boli tako kao dusa!
-Dobro je da nisi nista rekao, dobro je sto se nisi pridruzio osudama i sto nisi rekao ni jednu ruznu rijec protiv njega!
-Nije ona dosla da joj pomognes u ocrnjivanju njenog muza, nije dosla da joj potvrdis da je on ne zasluzuje, nije dosla da trazi blagoslov njenoj zelji da se razvede... Da je zbog toga dosla, ne bi plakala. Ona je dosla da joj se nadjes dok njena dusa krvari jer se razvodi od covjeka koga voli.
-Ali...
-Nemoj me pogresno razumjeti, molim te! Ona ga voli jer su im duse dugo vremena bile spojene ali to je puklo, razbilo se kao vaza... I ona zna da se vise ne moze popraviti. Zna da razbijena vaza kada se zalijepi ne moze vise biti lijepa kao kad je bila citava, zna da se sare vise nikada ne mogu poklopiti kao prije, zna da cvijece u njoj ne bi stajalo tako lijepo kao kad je bila nova i da bi voda curila iz nje...
-Nije ona dosla da je odgovoris od njene odluke niti da joj potvrdis istine i lazi koje je izgovorila o svom muzu...
-Ona je dosla da je zagrli prijateljska dusa kojoj vjeruje, da joj pomognes da rane koje su nastale i koje ce jos dugo biti tu, manje bole!
-Nemoj nista da govoris.
-Samo budi tu.

24

petak

rujan

2010

Ipak mi pomaze

Tezak dan... Bez razloga, nicim izazvan, sve je na prvi pogled u redu, sve je isto kao juce, ni jedna trzavica... Nista se nije promijenilo... Juce sam bio zadovoljan sa sobom i sa okruzenjem... Sta mi je danas?
Sve dogadjeje od juce sam prezivio u glavi po stoti put, sve je bilo na svom mjestu, niti jedna pogresna rijec, niti jedan pogresan pogled, cak ni jedan sumnjiv gest kako na poslu tako ni kod kuce...
Pa, sta mi je onda danas?
Od kud ovo nezadovoljstvo, od kud ovaj grc u stomaku, sta nije u redu, jesam li ja problem, imam li razloga za nemir koji me razjeda od kad sam ustao...???
-Ooo, dobar dan! Pogledaj kako je samo divno more danas!!!
To su bile rijeci koje su me docekale kada sam sjeo na tu prokletu klupu!
-Zbog dana kao sto je danasnji covjek shvati da je vrijedilo roditi se u ovom vremenu i na ovom mjestu!
Tog trenutka mi je proletjela misao koja mi je sve objasnila u vezi mog novostecenog prijatelja! Covjek se drogira! To objasnjava i cudne price i vjecno dobro raspolozenje, sjedjenje na klupi po citav dugi dan...
-Kako kome, prijatelju, kako kome...
-Vidi ti njega!!! Pa, sta je to sa tobom? Zar ti ne mislis da danas more nije prelijepo?!?
-Lijepo je, ali danas bas nisam raspolozen da se divim cudima prirode.
-Stvarno?
Tad se uozbiljio i nastavio drugim tonom.
-Zasto? Mislis li da se ne treba odusevljavati ljepotama zivota svakodnevno?
-Treba, ali covjek nije raspolozen za njih svakoga dana! To se ne moze...
-Da, razumijem sta zelis da mi kazes. Ti si danas neraspolozen, mozda sa razlogom a mozda i bez ikakvog povoda. I tebi bi danas odgovaralo kada bi svijet stao, kada bi svi bili u istom raspolozenju kao ti, kada bi sve bilo bezbojno i najsrecniji bi bio da odmah svane sjutrasnji dan!
-Nisi ti jedini kome se te to desava. Nazalost, covjek je jako sebicno stvorenje i ta se cinjenica vrlo tasko moze promijeniti, tu niko ne moze dati pametan savjet, tu se tesko moze pokazati pravilan primjer iz istorije.
-Jednostavno ustanes jednoga dana i upitas se sta ja uopste radim, ko su ljudi koji me okruzuju, ko je osoba sa kojom zivim, o cemu mi oni pricaju, gdje me vode, zasto sve ovo radim i sta sve ovo meni treba u zivotu?!
-Ali, dragi moj nervozni prijatelju, zivot nije veliki vocnjak pun plodova na dohvat ruke koji samo cekaju da ih uberes! Zivot je, tacnije receno, jedno jako strmo stepeniste koje stoji ispred nas. Svaka naredna stepenica je jako visoka, tesko se do nje dolazi, ne znamo sta cemo na njoj naci ali mi uporno nastavljamo da se penjemo...
-Zasto? Zato sto u dubini duse znamo da se na vrhu tog stepenista nalazi taj vocnjak o kome sanjamo.
-Na svakoj stepenici srecemo nove ljude, prezivljavamo nove avanture, neke lijepe a neke ruzne, neki od ljudi nam nanesu bol a neki nam donesu neizmjernu radost... Neki nam pruze ljubav...
-Ali mi ne znamo sta nam koja od njih nosi, ne znamo cekaju li nas suze na njoj ili drago stvorenje koje ce nastaviti sa nama putovanje do obecanog vocnjaka, ne znamo hoce li to biti pogresan ucitelj u zivotu koji ce nas povesti stranputicom i kad se osvjestimo nadjemo se nize nego sto smo se popeli... To ne mozemo znati nikako, ali ne mozemo ni preskakati stepenice, jer bi pad bio strasniji!
-Zato moramo ici polako, stepenicu po stepenicu, popiti i po koju gorku kapljicu u trnucima koji nas sleduju u zivotu, ali ne smijemo biti ogorceni na losu sudbinu, ne smijemo mrziti onoga koji nas je povrijedio niti zarobiti samo za sebe onoga koji nas je razveselio!
-To nikako! Od svakog treba nauciti najbolje pouke, kako od dobrog tako i od loseg, svakog treba zadrzati u srcu, dobroga nagraditi hodom uz njega i ponosom na njegovu dobrotu i uspjehe a onog losijeg sjecanjem na nekoga ko se jos uvijek muci da krene prema vocnjaku...
-Naravno da moras imati dana kao sto je danasnji i sigurno je da nije posljednji ali to je samo mali umor od puta. Zato ne brisi danasnji dan iz zivota i ne pokusavaj da ga prespavas nego pogledaj oko sebe, vidi koga si dobrog i vrijednog nasao na svom putu kroz zivot da ti se nadje u teskim momentima i unutrasnjim borbama...
-Sada je vrijeme da se oslonis na njih a ti najbolje znas ko su oni!
Gledao sam ga potpuno izgubljeno, stomak je preplavljivala toplina kao od vruceg caja...
Izvadio sam telefon iz dzepa i okrenuo broj koji zovem po pedeset puta na dan... Je li moguce da mi je samo trebalo da cujem obicno HALO sa druge strane pa da sve nestane...?

20

ponedjeljak

rujan

2010

Imam i ja nesto da pitam

Toga dana sam ja zapoceo razgovor.
-Sta mislis... Moze li ljubav trajati do kraja zivota?
-Naravno, drugacija ljubav i ne postoji!
Nisi me shvatio, mislio sam na ljubav izmedju muskarca i zene, moze li ljubav biti citavog zivota ista kao i prvoga dana?
-Savrseno mi je jasno tvoje pitanje, samo ti nisi razgranicio ljubav od zaljubljenosti i fizicke privlacnosti. To nisu iste stvari, trenutna zaslijepljenost i fizicka privlacnost nije isto sto i ljubav!
-Kod ljubavi postoje samo dvije mogucnosti, ili je tu ili nije...
-Ako nekoga volis, volis ga sada i zauvijek, volis njegov lik, volis njegov miris, samo jedan hod je njegov, smo jedan lik je taj koji te ispunjava kada ga vidis ujutro kada otvoris oci, samo jedan sapat moze da te probudi iz najdubljeg sna, samo na jedan nacin se tusira osoba koju volis, samo sa jednom osobom mozes da sjedis u tisini a da ne pitas zasto cuti, samo jedna osoba moze u mraku da te dodirne rukom i da znas sta zeli, samo zbog jedne osobe na svijetu ces doci na klupu na koju ste u mladosti sjedjeli zajedno i sjesti na svoju polovinu a da ta osoba mozda vise nije ni ziva...
-Prijateljstvo se gradi, posao se siri godinama, navika se stice vremenom ali ljubav ne poznaje te termine!
-Ako je nema, nece se ni pojaviti ma koliko vremena proveo sa nekom osobom ali ako se jednom pojavila i ako je spojila dvije polovine koje su se trazile, vise nikada ne moze nestati...
-Slazem se sa tim sto govoris, ali vremenom, u braku, poslije dugo vremena sa istom osobom... Sta ako shvatis da ta osoba mozda nije takva kakvom si je zamisljao? Sta kada shvatis da ona nije toliko savrsena? Sta ako dodje do zasicenja?
-Ako trazis savrsenu osobu ili ako se pitas je li tvoja djevojka savrsena, odmah cu ti reci. Savrsen covjek ne postoji pa ni tvoja djevojka nije savrsena!
-Jesi li nekada cuo da majka za svoje dijete kaze da ga ne voli zato sto je slab djak ili zato sto ne slaze stvari za sobom, ili zato sto hrce u snu?
-Moze li prestati da ga voli zato sto ga gleda svakoga dana a poznaje sve njegove mane?
-Odgovor je ne.
-Tako je gdje ljubav postoji. Saznaces sve mane voljene osobe, cuces sve bezazlene lazi, naucices njene sitne trikove, shvatices da kafa nije savrsena i da nikada nece nauciti sa koliko secera je pijes, pojesces na hiljade neslanih jela, skupices tonu razbacanih stvari ali to ne moze izbrisati ono sto osjecas do kraja zivota!
-Koliko god dugo budes gledao lik voljene osobe pa ma kako nesavrsena bila, nece ti dosaditi jer ces svakoga dana nesto novo vidjeti na njoj, za to ce se vec zivot pobrinuti. A uvece poslije zavrsenog dana, nekada lijepog a nekad ruznog, leci ces pored nekoga ciji dah poznajes kao svoj, cija saka je napravljena da bi stala u tvoju, ko mirise mirisom koji je pravljen samo za tvoje nozdrve, ciji obraz savrseno pristaje uz tvoj i ciji sapat moze da odagna sve ruzne uspomene teskog dana... I vise nece biti vazni problemi, nece biti vazne ni lijepe stvari jer ces shvatiti da je to sto tog trenutka osjecas ipak najljepse osjecanje.
-I zato mi vjeruj, dragi prijatelju, sve moze da prodje, izblijedi, nestane osim ljubavi ako se jednom pojavila na necijem zivotnom putu...

08

srijeda

rujan

2010

O cemu on uopste prica?!

-Ja imam jednog hrabrog prijatelja.
Ponovo je poceo razgovor kao da pise domaci zadatak u trecem razredu osnovne skole! Nisam siguran da li vise mrzim njegove uvode, price ili zakljucke...
-Stvarno!!! Kako to?
Bio sam siguran da sam to izgovorio sa dovoljnom dozom ironije, da je morao shvatiti da ja nisam glup kao sto on misli i da shvatam da sve izmislja, da zeli da mi kroz njegove pricice prenese neke svoje zivotne zakljucke! Ali, je li lakse da odmah kaze poentu??
Ma, kako god hoce...
Mogu ja da progutam njegove igrice, imam toliko slobodnog vremena...
-On se zaljubio u cetrdeset drugoj godini!
-Pa, sta tu ima cudno i hrabro? Ljudi se mogu zaljubiti i u osamdesetoj godini! Ja tu ne vidim nikakvu posebnu hrabrost.
-U pravu si, ne treba biti hrabar da bi se zaljubio, ali on se nije zaljubio u neku zenu koju je sreo ili upoznao...
-To nema veze, u danasnjem vremenu ljudi sklapaju poznanstva, druze se, razgovaraju o svemu pa cak se i zaljube preko interneta a da se prije toga nikada nisu sreli!
-Da, ali on je nije nikada upoznao niti cuo od nekoga da takva osoba postoji! U tome se sastoji njegova hrabrost!
-Izmislio je zenu i zaljubio se u nju!? Nije on hrabar, moj prijatelju, on je klinicki lud! Eto takav je on.
-Ne, ne, vjeruj mi da nije lud! Sada sam konacnono uspio da ga postavim na svoje mjesto! Vidio sam to po nacinu na koji je krenuo da brani svoju pricicu!!! Polako, danas sam izgleda malo nervozniji i zelim i ja malo da protivrjecim, pogotovo kad je ovako krenuo da mi soli pamet!
-Cak suprotno! Ako mi dozvolis da zavrsim i ako uspijes da me saslusas, a da pritom budes otvoren za ono sto zelim da ti kazem...
-Mozda ga cak i ti podrzis!
-Slusam...
-Vidis, mozda sam se ja pogresno izrazio, nije on bukvalno zamislio lik, vise je to ideja, misao, ideal savrsenstva kako ce njegova druga polovina izgledati kada je sretne. Nece ona biti savrsena po ljepoti, ni besprekornog morala, ni nepogresiva u medjusobnim odnosima... Nikako! Takva osoba ne postoji, takav nije ni on. Ne, da to trazi i ja bih se slozio sa tobom i posumnjao u njego zdrav razum... Nista slicno tome.
-Moj prijatelj se zaljubio u zenu koja ce ga voljeti takvog kakav jeste, sa hiljadu mana, koja ce shvatiti njegove bubice znati da mu ih pokaze bez osude, koja ce znati da i on voli nju, bez zelje da bude bolja i da iako zna sve njene mane i sitna nesavrsenstva, ne zeli da je mijenja vec da bude sigurna u cistocu njegove ljubavi kao sto je i on siguran u njenu. Bez pitanja, bez dokaza, bez opravdanja, bez izvinjenja... Samo ljubav sama sebi dovoljna.
-To je druga stvar, to svi zele.
-Tako je, svi zele ali se boje da je cekaju, pa prvu osobu koja i malo lici na taj ideal, pokusavaju da modifikuju, da je prilagode sebi i sebe njoj, pa tako ubiju pravu osobu, sve njene specificnosti i odlike, razlicitosti koje svi imaju i koje daju osobenost svakom covjeku na svijetu i cine ih drugacijim.
...A to isto urade i sebi pa ubrzo vise ne samo da ne poznaju osobu za koju tvrde da je vole, vec ne poznaju ni samog sebe, jer se od svakodnevnih promjena ona prvobitna osoba potpuno izgubila!
-Ne, nije takav moj prijatelj, on to ne zeli!
-Pa, je li je nasao?
-Nije, mozda je nikada nece ni naci a mozda i hoce, ali u oba slucaja ce srecan provesti zivot sa pono ljubavi.
-Kako u oba slucaja?!
-Jednostavno. Ako je sretne, uzivace u uzajamnoj ljubavi do kraja zivota a ako je ne sretne uzivace u zivotu punom drugacije ljubavi, a slozices se da zivot pun ljubavi ne moze biti promasen.
-Ne shvatam drugu mogucnost! O kakvoj ljubavi govoris?
-Objasnicu ti. Dok je bude trazio, moj ce prijatelj jedva cekati da svane dan i izlaziti napolje pun nade i pozitivne treme, iscekujuci susret sa voljenom osobom, u svaku zenu gledace sa ljubavlju jer ce se nadati da je bas to ona, u svaku staricu gledace sa postovanjem jer ce misliti da je to mozda njena majka, u svakog covjeka ce gledati sa druzeljubivoscu, jer to moze biti njen brat ili najbolji prijatelj, nece mu biti tesko da pomogne nepoznatoj osobi na ulici jer je to mozda prvi komsija sa kojim ona pije jutarnju kafu pa ce mozda i zajedno sjediti svako jutro. On ce zastati ispred svakog izloga jer mozda bas tu prodaju nesto sto ce im jednog dana trebati, njemu ni jedan posao nece biti mrzak jer mozda ona bas taj posao voli najvise na svijetu.Gdje god da krene on ce se truditi ono najljepse da upamti da bi joj to jednoga dana mogao pokazati, on ce sjedjeti na klupi citav dan da vidi koji je dio dana najljepsi da bi je bas tada mogao dovesti.
-Kada uvece dodje kuci, moj prijatelj nece biti tuzan sto je jos uvijek nije sreo, vec srecan sto je toga dana vidio nove ljepote koje ce joj pokazati, upoznao nove zanimljive ljude sa kojima ce se zajedno druziti, cuo njihove price koje ce podijeliti sa njom...
-Kad sam u bioskopu bude gledao ljubavni film, on se nece zalostiti sto ce iz bioskopa izaci sam, a ne u zagrljaju sa voljenim bicem. O,ne! On ce biti srecan jer je naucio da kaze VOLIM TE na jos jednom jeziku na kojem ce joj to reci, vidio jos jedan nacin da pokazes nekome da ti je stalo do njega.
-Mozda on nikada nece sresti svoju savrsenu drugu polovinu ali bice to liijep zivot..
-Bice to ispunjen zivot sa predivnim ciljem...
-Ja mislim da je trganje za pravom ljubavi dovoljan razlog zivljenja...
-Hrabar je moj prijatelj!

04

subota

rujan

2010

Bez rijeci

-Vidio sam bas ruznu scenu danas...
-Stvarno, sta?!
-Vracao sam se s posla i ispred mene je isao par koji se zustro svadjao i nisu obracali paznju da li ih ko cuje, i nije ih bilo briga sto skrecu paznju na sebe! Posto se njihov put poklopio sa putem kojim ja idem kuci, bio sam svjedok razgovora, ako se to uopste moze nazvati tim imenom. Elem, djevojka je ocigledno potresena svim sto se dogadjalo prije toga, kroz suze vikala na mladica da je totalno neodgovoran kada je ona u pitanju, da to nikada nebi ucinio da je njemu nesto bitno, da on vise voli alkohol nego da ona bude srecna, da je tako sa svim planovima koje zajedno naprave, da je samoziv i da njemu treba sluga a ne djevojka, da je on savrseno srecan sa njegovim prijateljima koji vole da piju kao i on...
-Uspio sam da shvatim da je bio u pitanju rodjendan nekog njenog rodjaka na koji su trebali, a ipak nisu posli, prvo zbog kasnjenja, a zatim i zbog stanja njenog momka koje nije bilo za porodicno pokazivanje, jer se po njegovom nesigurnom hodu i upletenom jeziku moglo bez sumnje zakljuciti da je u najmanju ruku pripit!
-Ne znam u kom momentu se pijanom mozgu ucinilo da je dovoljno trpio kritike i da vise nema dovoljno jakih argumenata da odbrani svoju poziciju, tek momak je zastao, uhvatio je za lijevu ruku i osamario je!
I samo rekao :"Ucuti vise i kreni kuci"
-Zgrozio sam se!
-Da, u pravu si, ali divna pouka, zar ne?
-Ma da! Bas divna! Poucna je koliko neko moze nisko pasti i kako moze koristiti silu da ispravi gresku! Sjajno!
-Ne, potpuno pogresan zakljucak si izveo!
-Situacija kojoj si prisustvovao je uzasna, jos uzasnija sto osoba koja trpi teror radi to iz najcistijih pobuda, iz ljubavi prema nekom ko to ne zasluzuje, ali nesto drugo tu postoji skriveno o cemu govorim.
-Covjek je cudno stvorenje ponekad, pa nesto najljepse sto mu je dato da osjeti u zivotu, a to je bez sumnje ljubav, izvrce i pokusava da manipulise drugim ljudima preko nje, ne shvatajuci da tako samo gubi i trosi dane u kojima je, sa iskrenom ljubavlju mogao da uziva!
-Da, ali sta je sa stranom koja pati? Taj koji trpi teror osjeca tu ljubav ali ne uziva jer nema ko da je uzvrati! Propada!
-Odlicno! To sam i htio da ti ispricam...
-Jesi li ikada vidio bebu da je prohodala a da nikada nije pala? Jesi li naucio da vozis bicikl a da nisi pao? Moze li se druziti sa prijateljima a da te ni jedan ne izda? Mozes li trcati bos po livadi a da se ne ubodes? Koliko puta si ucinio uslugu a da ne dobijes iskreni osmjeh zahvalnosti? Mozes li u cvjecari punoj nepoznatog cvijeca iz prve pogoditi koji cvijet najljepse mirise? Moze li se zasaditi vocnjak a da ne isprljas ruke? Je li moguce vidjeti izlazak sunca a da prije toga ne tumaras po mraku? Jesi li ikada ubrao ruzu a da te prije toga nije raskrvario trn? Postoji li covjek koji nikada nije zaplako? Jesi li nekada vidio ruzu koja je odmah bila ruza a nikada pupoljak ili pauna koji je odmah imao divno perje?
-Tako je i sa onima koji pate od onih koji ih terorisu dok ih oni vole, krenuli su sigurnim korakom u potragu za savrsenom ljubavlju koja je lijepa kao izlazak sunca, kao djecji prvi korak, kao procvjetala ruza, kao paun u igri osvajanja zenke...
-A da li bi covjek osjetio miris da ne zna sta je smrad, da li bi se divio labudu da ne zna kakvo je goluzdravo pile, da li bi mu zastao dah od jutarnjeg sunca da ne zna sta je mrak?
-Ja sam siguran da ne bi!
-I u jos nesto sam siguran, ljudi koji nisu patili, ne bi prepoznali ljubav kada bi im zakucala na vrata sa svim carima i ljepotom a covjek koji je osjetio udarce dok je volio sigurno ce prepoznati pravu ljubav kada je sretne, predace joj se i uzivati u njoj...
-A sresce je sigurno, jer je trazi!

31

utorak

kolovoz

2010

I dalje se bunim...Ali

-Navika je strasna stvar. Nje se covjek najteze oslobadja i najteze je prepoznaje kao problem, a najgore je sto je i ne shvata kao problem koji iz potaje moze da mu upropasti zivot!
To je bila recenica sa kojom je zapoceo razgovor, nije mi bila jasna njegova zelja za razgovorom, niti svrha onoga sto mi govori pa sam sve svrstavao u sujetu covjeka koga vjerovatno vise niko ne slusa, niti mari sta ima da kaze! Sada je nasao mene, dovoljno dokonog covjeka kome moze ispricati sto god zeli,kome su njegove price zanimljive ili ga mozda slusam iz ciste kurtoazije ili iz djavo li ga znao kog razloga slusam njegove monologe...
-Navika vremenom od covjeka stvara ovisnika, ovisnika ciji zivot nema smisla ako izgubi naviku. Cak moze dovesti do strasnih stvari ako se ta navika naglo prekine... Nisu nepoznate situacije kad covjek cak i posegne za samounistenjem a to je moras priznati, uzasno!
-Samoubistvo je strasno ali ne shvatam o cemu mi govoris?!
-Govorim o bilo kakvoj navici, od bezazlene kao pusenje pa do one najstrasnije koju stvara ovisnost o drugom ljudskom bicu.
-Izvini ali kako mozes uopste uporediti ovisnost o cigaretama, alkoholu, tabletama ili drogama sa necim kao sto je vezanost za drugog covjeka? Kakvo je to uporedjenje? Ove te zavisnosti vode u bolest ili cak u smrt a ovo? Sta je tu lose? Mislim da su to razliciti pojmovi.
-Naprotiv! Ovisnost o covjeku je mnogo opasnija i podmuklija napast, i dok se od ovih svima poznatih droga, covjek cuva i trudi da ne podpadne pod njihov uticaj, od ovog nema odbrane jer covjek svojevoljno vodi sebe u zavisnost iz koje zna da nema izlaska niti ima zelju da se od nje odbrani.
-Sad stvarno ne shvatam o cemu govoris!
-Jednostavno je. Odrstao si covjek, radis ono sto mislis da je najbolje za tebe, druzis se ljudima koji te ili ispunjavaju ili imas finansijske koristi od njih, odlazis na mjesta gdje se osjecas opusteno, jedes hranu koju volis... Takoreci, trudis se da od zivota okusis najbolje sto mozes sebi priustiti.
-Jeli tako?
-Naravno, tome tezi svako iole normalan! Sta je lose u tome?
-Apsolutno nista, to je poriv koji svi imamo i ne moze se naci ni jedna zamjerka tome, sve dok ne prelazi granicu opsesije. Problem nastaje kod, po tebi bezazlene zavisnosti, od ljudi!
-Recimo da imas dobrog prijatelja iz djetinjstva, igrali ste se dok ste bili mali, isli u skoli zajedno, prve ljubavi dozivjeli zajedno, prva razocarenja, prve suze podijelili, kumovali na svadbi jedan drugom i jednog dana on odluci da svoje tajne prica drugom, recimo zeni sa kojom je u braku, a ne tebi. I dalje se posjecujete, razgovarate, izlazite na vecere, poslujete, ali ti shvatas da se ne otvara do kraja kao sto je to nekada cinio... Ili druga situacija. Sadasnja djevojka te ostavi. Ti si planirao zivot sa njom, razgledao kuce koje bi mogli kupiti jednoga dana, planirao putovanja za godisnjice braka, cak smisljao imena koja bi pristajala djeci kada ih jednog dana budete imali i ona ti kaze da vise ne zeli da bude sa tobom!
-Sta bi se desilo? Da li bi prihvatio njenu odluku , uz obrazlozenje koje je nju primoralo na tu odluku, ili bi nastojao da sve vratis na staro?
-Posto si direkto za primjer uzeo moju djevojku, odgovoricu ti da bih sve ucinio da to ispravim i vratim na staro!
-Ali ona je do tada sve pokusala, nije islo, ti si promijenio sve sto si mislio da treba a ona nije bila zadovoljna...
-U takvoj situaciji bih se povukao i pustio je.
-Da, mozda je tako... Znas mnogo ljudi radi upravo suprotno, ubjedjuje osobu do koje mu je stalo da grijesi, da nije u pravu, da treba nastaviti, da od sada nece biti kao prije, da ce se sve promijeniti, da nece vise biti ista osoba kao do sada, da je rjesenje u stvari jednostavno , da je rjesenje drugoj strani bilo odavno predoceno a da ga ona nije razumjela, da je ostavljena osoba vec drugacija i da problem vise ni ne postoji!
-Mozda je to sve tacno. Mozda bi se problem i rijesio, mozda nikad vise ne bi ucinio gresku koja smeta osobi sa tobom, ali se postavlja pitanje, zasto si radio nesto sto joj smeta?
-Ako nekoga volis, isto toliko kao on tebe, ako ste stvoreni jedno za drugo, ako ste nasli svoju drugu polovinu i disete jednim plucima, razmisljate kao jedno, dopunjujete se i pruzate potporu, kako si je povrijedio u datom trenutku?
-Kako si ucinio nasilni cin prema nekome ko je jedno sa tobom?
-Da li je to isto kao povrijediti sebe?
-Ko normalan moze povrijediti sebe samoga?! Ja mislim da to ne bi bilo normalno!
-I najvaznije, jeli sve to bila ljubav ili navika, i nastavljas li borbu da sacuvas ljubav ili si postao gori od ovisnika o alkoholu, drogi i ko zna cemu pa se svim silama boris za naviku...
Nisam da kraja razumio sta je htio da kaze, ne slazem se, grijesi i on, nema sanse da je bas sve istina, nisu to iste stvari...

26

četvrtak

kolovoz

2010

Mozda ipak nesto naucim!

-Sta ti se dogodilo?
-Nista, svadja sa djevojkom, dogadja se.
-Stvarno, a zbog cega?!
-Ma gluposti, stvarno nebitno!
-Ako nije suvise intimno ispricaj mi, stvarno me interesuje.
-Klasicna zenska prica, kad nemaju razloga za svadju, one ga izmisle. Napala me sa pricom kako mi uopste nije stalo do nje i kako je ja u stvari ni ne volim!
-Pa, volis li je?
-Svasta! Naravno da je volim, zar bih uopste i bio sa njom toliko dugo da je ne volim?!
-Ti nisi upucen u nas odnos, nije to veza u kojoj ona mora da nagadja jesmo li zajedno ili ne, nerazdvojni smo skoro tri godine i za to vrijeme nije prosao ni jedan dan da joj nisam prvi pozelio dobro jutro SMS-om, zovem je po nekoliko puta u toku dana, iako jos uvijek ne zivimo zajedno skoro svaku noc prespava kod mene, ne prodje ni jedan dan da joj ne kazem da je volim, nikad nisam zaboravio njen ili rodjendan njoj dragih osoba, ni jedan praznik, niti jedan nama bitan datum, nikad se nisam vratio sa putovanja bez poklona za nju, na svaku zabavu, predstavu, veceru idemo zajedno...
-A zna li ona da je ti volis?
Tada me je stvarno izbacio iz takta i viknuo sam tako da su se prolaznici okrenuli i sa cudjenjem pogledali u nasem pravcu.
-Slusas li ti uopste sta ti ja govorim ili pricam u vjetar!!! Objasnjavam ti sve do tancina a ti mi postavis tako nebulozno pitanje!!! Sta je sa tobom?! Ako me ne slusas, ne tjeraj me da ti pricam!!!
-Smiri se, nema potrebe da podizes ton, slusam te sa velikom pozornoscu i tvoja mi je prica izuzetno zanimljiva ali mislim da si se negdje u svemu tome izgubio i ako te nisam uvrijedio zelio bih da te nesto zamolim.
Samo sam duboko udahnuo, rasirio nemocno ruke i rekao...
-Pa, hajde, da cujem.
-Ja cu sada zatvorit oci a ti mi opisi prvu osobu koja naidje ovim setalistem. Ok?
-Ok.
-Evo, nailazi muskarac, cetrdesetih godina, visok oko 190 cm, oko 110, 120 kg, crne kose!
-To je tvoj opis? Sta ja mogu da zakljucim o tom covjeku iz tvog opisa? Nista osim da zamislim dimenzije! Da ti nisam napomenuo da mi opises ljudsko bice, ne bih bio siguran ni da je to u pitanju!
-Ne znam sta hoces? Kako drugacije da ti opicem covjeka?
-Opisi mi licnost koja nailazi, daj mi tvoj licni pecat, da zamislim osobu, da uspijem da shvatim ko je to, sta voli, da vidim da li bih pozelio da porazgovaram sa njim, probaj da zamislis sta voli da cita, kakvu muziku voli. Takve stvari. Mozda ti je tesko da opisujes muskarca, opisi mi neku zenu ili jos bolje, dijete. Hajde.
Pogledao sam u oba pravca i vidio curicu od oko tri godine, koju je majka vodila za ruku.
-Evo. Djevojcica od tri godine u bijeloj suknjici i plavoj majci sa slikom pande na njoj, ima plavu kosicu sa loknama i preslatka je! Ima...
Dalje nije izdrzao! Prasnuo je u smijeh! Sad sam bio blizu da ga osamarim, ovaj covjek danas zeli da testira koje su moje granice tolerantnosti na njegove provokacije!
-Izvini! Preslatka je?! Taj opis odgovara i stenetu, i torti!
-Sta bi bilo da sam trazio da mi opises more ili vjetar ili zelenu boju?
-Ma daj! Kakve to uopste ima veze sa nasim razgovorom?!?
-Ako ti je bio cilj da me dodatno iznerviras, uspio si!
Tada se uozbiljio.
-Naprotiv. Samo pokusavam da zajedno nadjemo rjesenje. Tebe tvoja djevojka voli, mozda je voljela i prije a mozda voli nekog muskarca po prvi put i sada zna kako ljubav stvarno izgleda.
Cula je i prije rijeci ljubavi i ona ih je izgovarala ali mozda nisu bile ispracene najdubljim i najiskrenijim osjecanjima. Sada, makar iz njenog srca, jesu. Ona cuje tvoje rijeci, vidi tvoje postupke, pozivi, pokloni, izlasci... Sve je isto kao prije, sablon se ponavlja, sablon koji je nekad zadovoljavao sujetu sada stvara strah i pravi haos u dusi koja voli po prvi put. Strah ne nestaje od izgovorenih rijeci i poklona, strah nestaje kad znas da te neko voli. Vidio si i sam koliko je tesko nesto opisati rijecima, i koliko je tim istim rijecima tesko zadovoljiti nekoga koji ocekuje nesto sasvim bezazleno od tebe. Sta mislis koliko je tesko zadovoljiti rijecima nekoga koji ocekuje od tebe nesto tako uzviseno kao sto je ljubav? Ja mislim da je to nemoguce.
-Pa sta onda da radim? Ja ne vidim drugi nacin, mora mi vjerovati.
-Ne mora da vjeruje i ne zeli da vjeruje. Ona zeli da zna.
- Kako?
-Nemoj da pricas, rijecima nista ne postizes, zagrli je i opusti se, pusti da sva ta ljubav koja ti lezi u stomaku bez prepreka se izlije u nju, zazmuri, nasloni celo na njeno i pusti sve misli koje si zelio da izgovoris, da sama procita, neka njena dusa sama osjeti tvoju ljubav i neka se njena osjecanja pomijesaju sa tvojim da bi se popunile praznine koje stvaraju strahove i nesigurnosti. Ne boj se hoce li ona znati to da uradi. Vjeruj mi da hoce. Bice koje voli to zna.
To je priroda savrseno uredila.

24

utorak

kolovoz

2010

Zblizavanje... Ili bar ja mislim tako.

-Znas, ja imam jednog dragog prijatelja u Kanadi. Cuo sam da mu ovih dana ne ide dobro, nasao se u problemu koji mu oduzima energiju i zivotnu radost koja je bila njegova prepoznatljiva osobina, nesto cime je osvajao ljude i cinio da i njima bude ljepse i olaksavao im dnevne probleme.
-Nije to problem sa okolinom, porodicom, prijateljima... Doslo je do samoispitivanja koje svaki covjek mora dozivjeti nekada. Problem je sto senzibilne i realne osobe a narocito dobre, teze prolaze te trenutke. Tesko mi je sto prolazi kroz to.
-Zasto ga ne nazoves?
-Moze li telefon prenijeti moje saosjecanje za njegovo stanje i svu podrsku koju mu pruzam?
-Makar danas to vise nije problem, uz internet. Imas puno nacina da budes u kontaktu sa njim uz video poziv.
-Da, znam. Ali moze li slika prenijeti stisak ruke, moze li do tancina prenijeti osmjeh, moze li mi realno pokazati njegov osmijeh, moze li on osjetiti dubinu moje podrske? Moze li kamera pokazati zadovoljstvo dozivljene podrske?
-Ako je problem novac, ja imam nesto ustedjevine sto bih mogao...
-Ne, dragi prijatelju, nije problem u novcu. Problem sto bih mozda u nekom trenutku, sasvim nesvjesno, osjetio sazaljenje a to bi on prepoznao i to bi ga povrijedilo. Covjek nije za zaljenje, njemu treba smijeh, ljubav i osjecaj neutralnog razumijevanja, to hrani dusu i pomaze u teskim trenucima, sazaljenje samo pravi osjecaj tuge.
-Pa sta ces uraditi?
-Nista. Bicu uz njega mislima i pasivnom podrskom a on ce to znati. Moram i ja osjetiti gdje je ta tanka nit koja dijeli podrsku od mijesanja u neciji zivot.

23

ponedjeljak

kolovoz

2010

Lud je ali je mozda srecniji...

Da ne davim kako ali od tog dana isao sam redovno na klupu da bih porazgovarao sa cudnim poznanikom a kasnije i najboljim drugom.
Nekada smo samo sjedili u tisini, gledali more i prolaznike a cesce razgovarali.
-Jesi li zaljubljen?
Malo sam se zbunio ali odgovorih.
-Da.
-Iskreno, volis svoju djevojku, zelis da bude srecna i sve bi ucinio da joj tu srecu omogucis i ti bi bio srecan zbog toga?
-Pa naravno!
-Sta bi uradio da vodi ljubav sa drugim muskarcem?
-Svasta! Glupo pitanje! Ostavio bih je!
-Stvarno!?! A, zasto?
-Zato sto me je prevarila i izdala, eto zasto!
-Zato sto je ona moja djevojka i ja je volim!
-Pa da... Znas ja mnogo volim more, i ovu klupu, nema srecnijeg covjeka od mene dok sa nje gledam zalazak sunca, kupanje u moru mi pricinjava veliko zadovoljstvo i more dozivljavam kao velikim cudom postojanja ali imam li pravo da zabranim pristup svemu tome, recimo... tebi?
-Ma daj, pa to nije isto!
-Ne? A zasto?
-Ona je zivo bice a ne neki apstraktni pojam!
-To je neuporedivo, ovdje se radi o stvarnim osobama sa stvarnim osjecanjima!
-Hoces reci da bi bio povrijedjen i iznevjeren?
-Pa, naravno?
-I smatrao bi to njenim izdajstvom i cinom koji ti na neki nacin nanosi bol?
-Da.
-Ne bi ti bilo drago sto je ona srecna?
-Vidim sta hoces da postignes, ali si pobrkao pojmove! To nije isto, to se u ljubavi ne radi, to ne radis kad nekoga volis!
-U redu. Ali sta je onda to? Ljubav ili vlasnistvo nad nekim koga volis? Mozes li nekog voljeti a da ga ne posjedujes? Mozes li biti zaljubljen u nekog bez trunke posesivnosti, volis li to sto vidis onakvo kakvo jeste, za tebe savrseno, da se radujes svakom njegovom pokretu i djelu a da si samo nijemi posmatrac i pomagac na njegovom putu kroz zivot?
-Ja ne poznajem ljubav ali zelim da je upoznam kao takvu, bez obzira da li je to covjek ili nesto apstraktno, kako ga ti zoves.

15

utorak

lipanj

2010

Razgovori

Naravno on vec sjedi na klupi, samo me interesuje ide li covjek ikada kuci?!?
Ma briga me!
-Stigao si! Jesi li umoran?
-Da. Rekoh potpuno bezvoljno, ne gledajuci u njegovom pravcu, pokusavajuci da mu tim gestom stavim do znanja da mi nije do razgovora.
-Steta! Vidis ja zadnjih godina ne radim nista sto me moze umoriti, vjeruj mi da je tako mnogo bolje, na kraju krajeva i kakve mi koristi od umaranja!?
Naravno, poslije ove izjave svi moji planovi da ga ignorisem su pali u vodu i iznervirano sam mu odbrusio...
-Neki od nas moraju da rade da bi zaradili za zivot, a posao umara ako niste znali!!
-A pored toga se ni ne nerviram. Ni to mi ne prija. Zasto se ti nerviras?
-Ne nerviram se! Svako radi i umara se!
-Volis li svoj posao?
-Volim.
-Pa, zasto te onda umara?
-Zato sto nakon odredjenog broja sati na poslu, pa ma koliko ga covjek volio, tijelo pocinje da osjeca umor. Jednostavno je tako, tako tijelo funkcionise, ako nisi znao!
-Zasto ne prekines sa poslom kad prekines da uzivas u njemu?
-Zato sto tako ne ide! Ne mozes stati na pola posla?
-Zasto de ne?
-Zato sto tada ne bih zaradio dovoljno novca.
-Zasto ti je podreban taj dodatni novac?
-Da bih sebi priustio lagodniji zivot, putovanja, jednostavno odmor.
Cim sam zavrsio recenicu, on je poceo da se smije, nije to bio podrugljivi smijeh vec smijeh roditelja kad dijete izvali neku simpaticnu glupost!
-Oprosti, nisam izdrzao... Radis duze da bi mogao da zaradis da se odmoris! Meni to cudno zvuci.
Nastavio je sa smijehom, ustao, pozdravio me mahanjem rukom, uz recenicu...
-Vidimo se sjutra.
Ja sam gledao za njim, prvo u cudu a kada mi je lagano doslo do mozga o cemu covjek prica, nasmijah se i ja!
Pa i nije daleko od istine...

14

ponedjeljak

lipanj

2010

Ali ipak ima nesto...

Toga dana sam probao da ne mislim o cudnom sagovorniku.
Obavljao sam svoje dnevne obaveze mehanicki, trudio se da nazovem porodicu, da upitam za sve komsije, rodjake i cak i meni nebitne likove, djevojka je dobila pregrst SMS ova (ona ih obozava, broj poruka uporedjuje direktno sa kolicinom ljubavi) i jos mnogo razlicitih, bitnih stvari...
Ali ksko se radni dan primicao kraju, tako me obuzimao neki nemir, nesto je nedostajalo, nesto nisam obavio.
Pa sta?!
Poci cu i do mora!
Kao da moram nekom da se pravdam!
Odrastao sam covjek a i imam pravo da sjedim gdje god ja hocu!
A on ako voli istu klupu, pa sta mu ja tu mogu...

03

četvrtak

lipanj

2010

Sta mi je?

Haos. Totalni haos. Ali zasto?!? Covjek je lud, a ludak prica razne gluposti i molim vas, kad bi se obracala paznja na svaku recenicu umno poremecenih osoba, pa na sta bi to licilo?! Sta bi to napravilo u nasim, zdravim glavama, kakav haos i pometnju?
Lud je i kraj.
Spavaj, sjutra je radni dan!

02

srijeda

lipanj

2010

Povratak

Novi dan, uspjesan zar ne? Posao zavrsen, dan uglavnom bez trzavica, rucak kod djevojke u stanu, uzeli smo DVD, gledacemo ljubavni film sa srecnim zavrsetkom i imacemo savrsen dan... Srecan sam, jesam... Srecan sam...... Odgurnuo sam tanjir,ustao od stola uz najgoru laz iz petparackih filmova... Posao... projekat... na stolu... zaboravio... za sjutra... Pravac setaliste, klupa, nije mi bio jasan razgovor od juce, hocu objasnjenje, ko je on, sta mu znaci ta glupost sa pitanjem i jos ponesto cu ga vec priupitati.
STANI!
Glupane, pa on vjerovatno nije tamo!
Idiot, eto to sam ja!
U tom razmisljanju prolazim pored zida hotela koji mi zaklanja pogled na setaliste, neko sjedi na klupi, je li...?
ON JE!!!
Dobar dan, rekoh dok sam sjedao na klupu.
Zasto si sjeo?
Danas je lako< umoran sam> rekoh kao iz topa!
Steta, a ja sam se ponadao da volis da gledas more...
On vise nista nije rekao, a ja sam odjednom izgubio zelju da ga ista pitam.
Cutao sam i gledao u more kao da ga vidim prvi put u zivotu!

01

utorak

lipanj

2010

Cudak

MORAO SAM DA IZADJEM IZ KANCELARIJE, GUBIO SAM SE OD OBAVEZA, TELEFON JE ZVONIO U GLAVI, NE NA STOLU, DJEVOJKA JE PITALA (CITAJ ZAHTIJEVALA) DA RUCAMO ZAJEDNO, JA HOCU DA UDOVOLJIM SVIMA ALI STVARNO SADA NE MOGU DA IZDRZIM OVAKAV PRITISAK! ZNAM STA MI TREBA, STO PRIJE DO KLUPE NA SETALISTU, MORE I CIGARETA, CIGARETA, CIGARETA... KAKAV GLUP ZAKON, ZABRANJENO PUSENJE U ZATVORENIM PROSTORIJAMA! AKO OTVORIM PROZOR JELI ONDA OTVORENA... MA, BRIGA ME. EVO MOJE KLUPE. JOS MALO. NEKO VEC SJEDI, MA NEKA SJEDI... KONACNO... MIR...
ZASTO SI SJEO?><
KO, JEL JA?
NA IDIOTSKO PITANJE JA ODGOVARAM JOS GORIM!
NARAVNO, TI. ZASTO SI SJEO?
POTPUNO ZBUNJEN POCINJEM DA ZAMUCKUJEM POKUSAVAJUCI DA ISPRICAM TOTALNOM STRANCU O GUZVI U KANCELARIJI, TELEFONU, PROZORU KOJI JE POKVAREN I KO ZNA O CEMU SVE JOS NE BIH TRABUNJAO DA SE COVJEK JEDNOSTAVNO NIJE NASMIJAO I REKAO
MA. NEMA VEZE,
NEMA VEZE... NEMA VEZE... OPROSTITE, ZASTO STE ME UOPSTE I PITALI AKO NEMA VEZE STA CU VAM RECI?
SAMO ME INTERESOVALO HOCETE LI DATI ISTI ODGOVOR KAO OSOBA KOJA JE DO MALOCAS SJEDILA NA TOM MJESTU.
PA, JESAM LI?
NE.
PA NORMALNO DA NISAM, NIKO NEMA ISTE PROBLEME, ISTE BRIGE, ISTE OBAVEZE... A KO JE TO SJEDIO DO MALOCAS? JE LI U BLIZINI? STA JE ODGOVORIO?
ODGOVORIO JE... ZATO STO SAM UMORAN! I POKAZAO MI JE PRSTOM PLAVOKOSOG PETOGODISNJEG DJECAKA KOJI SE UPINJAO SVIM SILAMA DA UVJERI MAJKU DA JOJ VISE NIKADA NECE NISTA TRAZITI AKO MU SADA KUPI BALON U OBLIKU KRAVE!
PROSTO PITANJE. PROST ODGOVOR... ALI TO SU DJECA, NJIMA JE LAKO. TO JE BIO KOMENTAR MOG SAGOVORNIKA!
CUDAK!

Odusak

TESKO JE PRATITI PRICU JEDNOG LUDAKA, POHVATATI SVE KONCE ILI BOLJE RECI SAMO TANKU NIT KOJA SMISAO DIJELI OD BESMISLENOG TRABUNJANJA... MAKAR JE MENI TO TESKO... ZATO I PISEM OVO, MOZDA NEKO TO MOZE DA ODVOJI LAGANO I DA PRATI TANANU NIT KOJA VODI DO POENTE, JER AKO NEMA POENTE BICE MI ZAO IZGUBLJENOG VREMENA A ONO JE MENI VAZNO JER ME SAMO ONO OGRANICAVA I NE MOGU GA POBIJEDITI.

<< Arhiva >>